Grčki mitovi i teatar sjena

Uvijek je izazovno posegnuti za klasičnim pričama pa je mlada dramaturginja Dora Golub (1990) prihvatila ponudu iz virovitičkog kazališta da se ogleda u propitivanju grčkih mitova. U tome joj je kao polazište poslužila zbirka antičkih priča Gustava Schwaba (1792–1850). Taj je njemački književnik, pastor i izdavač dvadesetak godina prikupljao antičke mitove nastanjene bogovima i herojima. Pozamašnu građu ukoričio je pod naslovom Najljepše priče iz klasične starine (prvo izdanje u Stuttgartu, 1838–1840) i tako utemeljio relevantno štivo o grčkoj mitologiji. Čitajući o postupcima stanovnika Olimpa lako uočavamo da je riječ o iskonskim nasilnicima, što Dora Golub ne dovodi u sumnju. Kako je građa obilna, ograničila se na nekoliko mitova s jasno naznačenim muško-ženskim odnosima (feminističkih čak), dramaturški i redateljski oblikujući predstavu Antički underground – laž, istina i mit (Kazalište Virovitica, 27. studenoga). Budući da pod mitom podrazumijevamo narodnu predaju o nadnaravnim bićima upletenim u nadnaravna zbivanja, pojmovi poput laži i istine služe u svrhu „raskrinkavanja“ odabranih likova. Goran Koši u ulozi boga Hermesa, starogrčkog glasnika bogova, zaštitnika trgovaca, putnika i lopova, uz pomoć Kore i Kora, Sare Lustig i Gorana Vučka, vodi nas kroz predstavu, pri čemu je on zadan lik, dok se njih dvoje preobražavaju za potrebe pojedine priče. Likovi i glavnina događaja prikazani su kao kazalište sjena, i to ne uporabom plošnih lutaka, već obasjavanjem glumaca i predmeta. Različiti izvori svjetlosti – nepomični i pokretni, mrtvi kut, obilje dima (izvrsni oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj), korištenje prozirnih folija s crtežima i poznavanje kazališta sjena doveli su do ove drukčije predstave. U početnoj sceni Koši se obraća ciljanoj publici, srednjoškolcima (što je na premijeri bilo komično jer te publike nije bilo) govoreći njihovim tehnološkim jezikom ne bi li ih privolio da odgledaju predstavu.

Iz donjeg svijeta uz dim i svjetlo izlaze protagonisti da bi prikazali priču o Prometeju i Pandori (Tončica Knez potrudila se oko haljine Sare Lustig, kao i oko kostima glumaca) u kojoj pratimo kako su Prometej i Atena stvorili ljude (vrlo duhovito), kako Prometej biva kažnjen nakon što je ljudima darovao vatru (epizoda orlovog kljucanja jetre) i kako prelijepa Pandora otvara kutiju ispunjenu opakim darovima. U mitu o Perzeju i Meduzi, Dora Golub tumači kako Perzej zbog slave želi ubiti čudovište, tj. postati lik nacrtan na vazi, što se razlikuje od službenog objašnjenja (Schwab). Također nalazimo prijepore oko nastanka„ogavna“ Meduzina lika: nasuprot tvrdnji da je ona svojevoljno vodila ljubav s Posejdonom u Ateninu hramu stoji tvrdnja da ju je on silovao (što zagovara predstava), no razlog pretvaranja njezine kose u klupko zmija jest Atenina osveta (navodno se Meduza hvalila ljepotom svoje kose, što nije bilo mudro). Meduzina sposobnost da pogledom okameni živa bića zgodno je prikazana zelenim laserskim zrakama. Posljednji mit u predstavi bavi se Perzefoninim odlaskom u podzemlje i razlikuje se od Schwabove varijante: ne otme nju Had, nego sa ona u njega zaljubljuje na olimpskom tulumu… Od svih sjenovitih epizoda ispunjenih dimom i svjetlošću, ova je meni bila najljepša i najpoetičnija (Garaj). Dominantna sastavnica predstave bila je glazba Vedrana Gorjupa i Marija Petrinjaka, odlično skladana i nadahnuto uključena u predstavu. Međutim, iako su glazba, svjetlo i glumci ispunili sve što je (valjda) bilo zamišljeno u sklopu predstave, sama predstava pomalo je monotona. Ne znam leži li uzrok u htijenju da se tekst nakrca podacima ili u režijskom neiskustvu? Svakako je izvrstan potez uvođenje kazališta sjena u tradicionalno dramsko kazalište, ali valja uvažiti izreku, doduše latinsku, a ne grčku, Festina lente.